Ekološki problemi

Inženjerstvo okoliša – Definicija i značenje

2009-03-01T20:06:00.001+01:00

Prema definiciji inženjerstvo okoliša (eng. environmental engineering) je poveznica između znanosti i inženjerstva s ciljem unaprjeđivanja stanja okoliša. Tu se prije svega misli na održavanje kvalitete pitke vode, kvalitete zraka te općenito Zemljine površine i to ne samo iz ljudske perspektive nego i iz perspektive svih ostalih živih bića. To ustvari znači da je svrha inženjerstva okoliša da uz korištenje znanstvenih i inženjerskih metoda stvara zaštitne sustave koji će štititi život na Zemlji od mnogobrojnih vrsta zagađenja.

Inženjerstvo okoliša podijeljeno je u mnogo različitih grana poput kontrole zagađenja vode i zraka, recikliranja otpada, odlaganje otpada, problemi javnog zdravstva pa čak i istraživanja utjecaja na okoliš novih građevinskih projekata. Iz navedenog jasno je da je inženjerstvo okoliša multidisciplinarna misija kojoj je cilj očuvanje okoliša i zdravlja. Inženjeri okoliša su orijentirani na sve ekološke probleme, svaki problem s okolišem za njih je jednako važan i općenito bi se moglo reći da sve što je na neki način povezano s okolišem također povezano i s inženjerstvom okoliša.

Pročišćavanje otpadnih voda. Inženjeri okoliša morati će prebroditi mnoge izazove u godinama koje dolaze da bi održali naš okoliš čistim i zdravim.

Inženjeri okoliša imaju vrlo važnu ulogu jer čišći i zdraviji okoliš automatski znači i zdraviji te samim time i kvalitetniji život. Inženjerstvo okoliša može se studirati na mnogim sveučilištima diljem svijeta i uobičajeno postoje dva programa studiranja kojima se educiraju dva tipa inženjera okoliša. Jedan tip su takozvani „civilni“ inženjeri okoliša i oni se primarno fokusiraju na hidrologiju, upravljanje vodenim resursima i dizajnom postrojenja za pročišćavanje voda. Drugi tip stručnjaka su „kemijski“ inženjeri okoliša koji se više orijentiraju na kemijske metode poput naprednih tehnologija za kontrolu kvalitete zraka i vode. U pravu također postoje specijalizacije za zakone inženjerstva okoliša i te specijalizacije su sve popularnije s porastom količine zakona za zaštitu okoliša.

Obama i ekološki problemi

2008-11-16T20:56:00.003+01:00

Ekologija i zaštita okoliša su definitivno područja za koja su se predsjednik George W. Bush i njegova administracija najmanje interesirali, štoviše, čini se da su davali sve od sebe da spriječe ozbiljniji razvoj obnovljivih izvora energije. Hoće li SAD postati ekološki osvještenije s Obamom na čelu? Ako je suditi prema Obaminim predizbornim govorima i uzbuđenju koje vlada među ekološkim udrugama u SAD-e moglo bi se reći da u SAD-u slijedi „zelena revolucija“ u nadolazećim godinama.

Stavi li se početna euforija sa strane, u sljedećih nekoliko godina biti će izuzetno mnogo posla samo kod popravljanja svih šteta koje je napravila Busheva administracija, a ekološki problemi postaju sve ozbiljniji. Nužne promjene koje bi se trebale dogoditi u sljedećim desetljećima su kraj dominacije fosilnih goriva i vrlo jak zaokret prema obnovljivim izvorima energije poput energije vjetra i solarne energije. Energetski lobiji koji promoviraju korištenje ugljena i nafte još uvijek su daleko najsnažniji lobiji na svijetu, pa će zaokret prema obnovljivim izvorima biti jako težak.

Prema planovima Baracka Obame u pogledu rješavanja problema klimatskih promjena, 175 milijardi dolara biti će usmjereno prema obnavljanju energetskog sektora u SAD-u s ciljem revitalizacije ekološke politike kreiranjem pet milijuna novih „zelenih“ radnim mjesta. Plan za rješavanje problema klimatskih promjena također uključuje i 80% smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2050 godine. Sve ove promjene zaista bi mogle u SAD-u stvoriti jak „zeleni“ energetski sektor u godinama koje dolaze.

Gotovo je nevjerojatno vidjeti tako veliki optimizam u raznim ekološkim udrugama nakon gotovo desetljeća mraka koje je došlo s Georgom W. Bushom. Još uvijek postoji neugodna financijska kriza koja bi mogla sve planove znatno usporiti jer već sad mnoge kompanije upadaju u velike probleme i mogle bi nestati s tržišta ako se takvo stanje nastavi. Ali usprkos svim problemima, među ekolozima ponovno se rađa nova nada…

SAD - Glavni krivci za globalno zatopljenje

2008-09-25T21:17:00.004+02:00

Sve je izglednije da ćemo se morati prilagoditi na globalno zatopljenje i klimatske promjene jer izgleda da ne postoje dovoljni napori da se globalno zatopljenje bar malo uspori. Globalno zatopljenje najvećim dijelom uzrokuje staklenički plin ugljični dioksid (CO2), a on najvećim dijelom nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva – ugljena, prirodnog plina i nafte. Budući da su SAD najveći potrošači fosilnih goriva na svijetu, one su također i najveći krivac za globalno zatopljenje.

U Sjedinjenim državama emisije ugljičnog dioksida po stanovniku su šest puta veće od globalnog prosjeka i više od 30 puta veće od prosjeka zemalja u razvoju. Više je nego zabrinjavajuća činjenica da je svjetski lider u financijskim i tehnološkim sektorima zapravo najodgovorniji za problem stakleničkih plinova i globalnog zatopljenja. Naime, ako zemlje u razvoju nastave svoj razvoj trenutnim tempom naglo će se povećavati emisije stakleničkih plinova, a budući da ni tehnološki najnaprednije države svijeta ne uspijevaju razviti tehnologije za smanjenje emisija ugljičnog dioksida iluzorno je očekivati da će zemlje u razvoju to napraviti.

SAD ispuštaju gotovo 25% stakleničkih plinova, što je definitivno previše uzme li se u obzir da u SAD-u živi samo 9% svjetskog stanovništva. Iako su ljudi u SAD-u sve svjesniji problema globalnog zatopljenja, vlada ne poduzima gotovo nikakve korake s ciljem da se smanji upotreba fosilnih goriva. Ovo stajalište vlade SAD-a prema fosilnim gorivima je razumljivo zbog uske povezanosti tamošnje političke elite i naftnih lobija, a najočitiji dokaz te povezanosti su ratovi za naftu i energetskim tokovima u Iraku i Afganistanu.

Što je najveća ironija u svemu tome? Najveća ironija je da ljudi koji su najpogođeniji problemom globalnog zatopljenja su zapravo najmanje odgovorni za nastanak tog problema. To se osobito odnosi na Afriku gdje su temperature postale gotovo nepodnošljive i time se ionako loši uvjeti za život dodatno pogoršavaju.

Ali uskoro za amerikance taj problem neće više biti „negdje drugdje“. Ekstremne vremenske (ne)prilike već su ih počele pogađati, a uskoro će početi i problemi s rastućim razinama oceana. To bi moglo rezultirati zagađenjem voda i ekstremnim temperaturama u niskim područjima, a samim time doći će i nove bolesti koje će seliti iz južnih krajeva prema sjeveru. Time tropske bolesti neće više biti samo tropske.

Neki pozitivni pomaci prema razvoju tehnologija koje će rezultirati znatnim smanjenjem emisija stakleničkih plinova za sad nisu vidljivi, a još lošije sve izgleda budući da svijet sve više zahvaća globalna financijska kriza. Velika financijska kriza znači da će se sva istraživanja čistih tehnologija proizvodnje energije dodatno usporiti. Ali financijska kriza ima i svoju dobru stranu što se tiče ekologije – veća kriza znači i slabljenje kupovne moći u bogatim državama pa će se time automatski smanjiti i potrošnja energije.

Smanjenje stakleničkih plinova – Kako?

2008-09-06T19:19:00.004+02:00

Smanjivanje emisija stakleničkih plinova (osobito emisija dominantnog CO2) je naša velika šansa u borbi protiv globalnog zatopljenja. Najbolje rješenje tih problema bilo bi potpun prelazak na izvore energije koji ne ispuštaju znatnije količine stakleničkih plinova, a to su većina obnovljivih izvora energije i nuklearna energija. Taj prelazak moguć je samo u teoriji jer energetske potrebe rastu iz dana u dan, pa nam prema tome treba neko tehnološko rješenje kako ublažiti emisije iz postojećih izvora energije.

Jedno od mogućih rješenja mogla bi biti metoda koju su razvili znanstvenici s Newcastle University. Oni su razvili energetski visoko-efikasnu metodu pretvorbe otpadnog ugljičnog dioksida u kemijske mješavine cikličkih karbonata. Ta mješavina široko se koristi u proizvodnim industrijama za proizvodnju proizvoda poput otapala, uklanjala boje, biorazgradivih pakiranja. Uz to može se koristiti i u kemijskoj industriji.

Znanstvenici procjenjuju da je potencijal ove tehnologije negdje oko pretvorbe 48 milijuna tona otpadnog ugljičnog dioksida u korisnu tvar godišnje. Iako to ni izdaleka nije dovoljno da se znatnije ublaže posljedice globalnog zatopljenja, ipak je to vrlo važan iskorak u pravom smjeru – razvoj sličnih tehnologija koje i se mogle upotrijebiti u širem opsegu i na većoj količini ugljičnog dioksida.

Problem globalnog zatopljenja u SAD-u.

Ovo je prva stvarno uspješna tehnologija pretvorbe ugljičnog dioksida u nešto korisno i ekološki prihvatljivije jer su svi prijašnji pokušaji zahtijevali znatne količine ulazne energije, a to je na kraju rezultiralo većom proizvodnjom ugljičnog dioksida od korisne pretvorbe. Tim iz Newcastle-a koristio je izuzetno aktivan aluminijski katalizator za pokretanje reakcije nužne za pretvorbu ugljičnog dioksida na sobnoj temperaturi i atmosferskom pritisku i time su znatno smanjili količinu ulazne energije potrebnu za proces.

S ovom novom metodom dolazi i nova nada da stvarno možemo smanjiti štetne emisije stakleničkih plinova, ali znanstvena rješenja neće biti dovoljna ako i dalje nastavimo trošiti toliko mnogo fosilnih goriva u sljedećih pedesetak godina. Ova tehnologija vjerojatno će trebati dugi period sazrijevanja i optimizacija prije nego što se počne ozbiljnije koristiti na velikim projektima, pa vjerojatno u kratkom roku neće imati ozbiljniji utjecaj na globalno zatopljenje, ali s vremenom mogla bi postati izuzetno korisna u borbi s tim globalnim promjenama. Usprkos svemu, samo su čisti izvori energije stvarni napredak u borbi s globalnim zagrijavanjem.

Dizanje razine more – koliko, kada i gdje?

2008-07-25T22:19:00.005+02:00

U današnje vrijeme slušamo sve više i više uznemiravajućih vijesti o rastućim razinama mora i oceana, a sve zbog globalnog zatopljenja. Topljenje leda zbog povišene prosječne temperature nije jedini uzrok sve bržeg rasta razina mora i oceana. Dobar udio u rastu razine mora i oceana ima i termalna ekspanzija koja je opet posljedica povišene temperature.

2001 godine međuvladini odbor za klimatske promjene (Intergovernmental Panel Climate Change) procijenio je da će rast razine mora do 2100 godine biti između 9 i 88 centimetara, ali prema najnovijim rezultatima znanstvenih studija porast bi mogao biti čak metar i pol do kraja stoljeća. Istraživanje je proveo tim znanstvenika iz Velike Britanije i Finske koji su razvili računalni model koji povezuje temperature i razine mora u zadnja dva tisućljeća.

Ovi rezultati prezentirani su na velikoj znanstvenoj konferenciji u Beču (Travanj 2008) gdje je Svetlana Jevrejeva, jedna od glavnih članica istraživačkog tima izjavila: „U zadnjih 2.000 godina razina mora (globalni prosjek) je bila vrlo stabilna, varirala je za samo oko 20 centimetara, ali mi predviđamo da će do kraja stoljeća rast razine mora biti između 0,8 i 1,5 metara.

Znanstvenici su to uglavnom povezali s izuzetno brzim topljenjem ledenih površina koje se odvija na mnogo mjesta u svijetu, osobito na Grenlandu i zapadnom Antarktiku koji gube svoje ledene pokrove mnogo brže nego što je predviđeno. Mnogo dokaza pokazuje da će povećanje razine mora biti barem jedan metar do kraja stoljeća, a to bi moglo izazvati ozbiljnih problema u nisko-ležećim državama, osobito u onima kojima ekonomske prilike ne dopuštaju izgradnju ozbiljnih obrambenih sustava.

To bi mogao biti veliki problem za mnogo ljudi koji žive u delti rijeke Ganges u Aziji koja je vrlo napučeno područje. Siromašna država Bangladeš mogla bi biti najranjivija budući da 80-90% države leži ispod ili oko jedan metar od razine mora, a Bangladeš nema nužna sredstva za obranu od tako velikog dizanja razine mora.

I opet – najsiromašniji će najviše nastradati.

Aitutaki - Kukovi otoci (Cookovi otoci) - jedno od lijepih mjesta koja su jako ugrožena zbog rastućih razina mora i oceana. Kliknite na liku za punu veličinu.

Ekološki problemi - Prava kriza čovječanstva

2008-05-28T20:09:00.006+02:00

Planet Zemlja je za sad naš jedini dom, a prema svim pokazateljima tako će i ostati još jedno duže vrijeme. Zbog toga si moramo priznati jednu veliku ironiju koja nam se događa: na našem planetu svakim danom ima sve više i više ekoloških problema. Kud god pogledamo, počevši od mjesta u kojem živimo pa sve do ledenih slojeva Antartike i ispraznih pustinja u Africi, čovjek može uočiti nešto što se svuda događa – ekološke probleme.

Ekologija je nešto što uvijek završi na drugom mjestu – odmah iza ekonomije i naše potrebe za novcem i moći. Ovim omalovažavanjem našeg planeta dobiva se dojam da se Zemlja zapravo ne vrti oko Sunca, već da se vrti oko novca. Ekologija je uvijek negdje iza i može opstati samo ako joj ekonomija to dopusti, a to se nažalost događa vrlo rijetko.

U doba velike industrijalizacije zapadnih država isključivo se gledalo na ekonomski učinak svega što je rađeno, a ekologija je jednostavno bila potpuno zanemarena. Tek kad su nastali ozbiljni problemi u obliku kiselih kiša i velike količine sitnih čestica u zraku, zapadne zemlje su počele pridavati određenu pozornost ekologiji i to samo kod rješavanja trenutno vidljivih problema. Što se tiče dugoročnih problema poput globalnog zatopljenja – to je još uvijek na drugom mjestu jer za sad su posljedice male i gotovo neprimjetne, a buduće generacije će se valjda snaći. Zemlje koje su trenutno u razvoju slijede iste principe ekonomskog proboja kao i zapadne zemlje u doba industrijalizacije te nemaju obzira za okoliš. Ali ekologija se sve više vraća i o njoj se sve više priča zbog toga jer nam priroda polako ali sigurno okreće svoje drugo lice, lice s puno ožiljaka od silnih ekoloških problema.

Je li ovo hrana ili gorivo? Zapadne države još uvijek ne znaju odgovor na ovo pitanje.

Mi živimo u doba najgore krize u povijesti čovječanstva. Strašno puno ljudi na svijetu živi u gladi ili na rubu gladi, ali mi poprilično uspješno uspijevamo ne obazirati se na njih i njihove probleme. Mi tu uspješno od hrane radimo razna goriva u obliku biodizela i bioetanola, a naši dragi političari nas uvjeravaju da je sve to zapravo super ideja jer ćemo smanjiti uvoz nafte – ako bude sreće možda čak i za nekoliko postotaka. Nikoga zapravo nije briga što ćemo mi ta biogoriva jako skupo platiti kroz više cijene hrane (koju naravno uvozimo jer je nema dosta zbog toga što hranu koju imamo pretvaramo u goriva), veće ukupne emisije stakleničkih plinova, a na kraju i zbog veće cijene goriva jer hrana koju pretvaramo u gorivo postaje sve skuplja. Ali unatoč svemu tome – mi ćemo za razliku od onih koji već sad nemaju hrane preživjeti. Oni vjerojatno neće – nemaju dovoljno plodne zemlje za proizvodnju hrane, a nemaju niti dovoljno novaca da uvoze sve skuplju hranu.

Ali koga zapravo briga za njih? Sve dok uspijevamo utažiti svoju žeđ za novcem i luksuzom – nama je dobro. I uvijek tražimo još više. Ova nezasitnost je zapravo glavni pokretač svih ekoloških problema koji postoje. Kapitalizam sa sobom nosi kapitalne dobiti i to je mjerilo uspjeha neke kompanije. Ako je dobit veća – kompanija je bolja. A dobit se uvijek može povećati ako natjeraš ljude da rade više, a smanjiš glupe izdatke kao na primjer izdatke za očuvanje okoliša. Socijalistički režimi idu u drugu krajnjost – svi trebaju biti isti, pa se zbog toga nikome niti ne da baviti problemima jer ionako će na kraju biti isti kao i ostali (takozvana grupna odgovornost). U budućnosti će se morati pojaviti neka bolja ekonomsko-društvena uređenja, samo se nadamo da to neće doći prekasno.

Situacija je toliko izvan kontrole da glavni na ekološki problem – globalno zatopljenje – nitko na visokoj razini ne gleda ozbiljno, ali ako raste cijena nafte onda se stvara frka i panika. To je tužna ekološka realnost u kojoj živimo. Dobro znamo da radimo veliku štetu planetu, ali sve dok dobit raste šteta je prihvatljiva. A lista ekoloških problema sve je veća – klimatske promjene, globalno zatopljenje, zagađenje okoliša, ugrožene životinje itd.

Da bi se stvarno nešto pokrenulo na bolje potrebno je da visoko rangirani političari budu na strani ekologije, a ne na strani ekonomije. I to ne samo u vrijeme predizborne kampanje, već i nakon izbora jer tek tada mogu napraviti promjene. Papa Ivan Pavao II je 1990 godine na svjetski dan mira izgovorio vrlo zanimljivu rečenicu: „Ozbiljnost ekološke situacije otkriva u kako je dubokoj krizi ljudski moral“. A to je bilo prije gotovo 20 godina (tada se isto glavni svjetski političar prezivao Bush).

Ekološki problemi su danas daleko ozbiljniji nego ikad prije i jednostavno moramo nešto poduzeti ako želimo da ljudska rasa opstane na planetu zvanom Zemlja. Problemi koje imamo neće jednostavno nestati. Globalni ekološki problemi zahtijevaju globalnu akciju, akciju na razini cijelog svijeta. Je li to moguće?

Povezani članci:

Ekološki problemi

Pacifička obala Sjeverne Amerike sve kiselija

2008-05-28T18:30:00.004+02:00

Znanstvenici su vrlo iznenađeni najnovijim spoznajama koje pokazuju da ocean uz pacifičku obalu Sjeverne Amerike postaje sve kiseliji. Prema koautoru studije Chris Sabine-u, razina kiselosti oceana je trenutno na razini koju su znanstvenici očekivali tek sredinom ili krajem stoljeća.

Veliki dio sjevernoameričke kontinentalne ploče je pogođen tim povećanjem kiselosti oceana i to će svakako negativno utjecati na morski ekosustav. Povećanje kiselosti oceana je uglavnom posljedica globalnog zagrijavanja, jer oceanske vode postaju sve korozivnije zbog toga jer voda upija sve više ugljičnog dioksida iz atmosfere. Povećana razina ugljičnoga dioksida u atmosferi povezana je s povećanom upotrebom fosilnih goriva, procesa koji je dramatično rastao u posljednjih 50 godina.

Bogatom morskom životu biti će se teško prilagoditi ovoj kemijskoj promjeni u oceanima, osobito organizmima s oklopima od kalcijevog karbonata poput koralja, školjaka i malih organizama sa dna prehrambenog lanca.

Bilo kako bilo, negativni utjecaj povećanja kiselosti oceana vjerojatno neće zaustaviti život u morima. Richard Spinrad , pomoćni administrator u NOAA-u, predviđa kako bi „povećanje kiselosti oceana na Zemlji moglo imati dalekosežne posljedice što se tiče zdravlja priobalnih sustava i održivosti ekosustava koji je temelj ljudske populacije“.

Povećanje kiselosti oceana – Velika prijetnja morskim ekosustavima.

Istraživački tim sakupio je podatke sa 13 nadzornih stanica koje su spuštene prošlog ljeta i postavljene u vodama od centralne Kanade do sjevernih obala Meksika. Tim stanicama mjerili su pH vrijednosti u vodama oceana s ciljem određivanja razine kiselosti. Rezultati su pokazali niže pH vrijednosti od onih koje su istraživači očekivali i predvidjeli.

Prognoze za budućnost su sve, samo ne optimistične. Znanstvenici vjeruju da će uvijek-rastuća razina ugljičnog dioksida u atmosferi imati još veći utjecaj na kiselost oceana.

Vrlo simbolične su bile riječi koje je izrekao Burke Hales, izvanredni profesor na Oregon State University-u: „Vlak povećanja kiselosti oceana je krenuo sa stanice i ne možemo napraviti baš puno da ga izbacimo sa tračnica“.

Šume – Prirodni odgovor na globalno zatopljenje

2008-04-15T21:18:00.002+02:00

Kao što većina vas vjerojatno zna, smanjenje štetnih emisija nastalih sagorijevanjem fosilnih goriva je nužan korak u borbi protiv globalnog zatopljenja. Ali i šume mogu igrati vitalnu ulogu u toj borbi pa je prema tome vrlo važno očuvati naše današnje šume i posaditi nove budući da šume imaju prirodnu sposobnost preuzimanja ugljičnog dioksida iz atmosfere.

Prema istraživanjima koje je su proveli znanstvenici sa sveučilišta Wageningen u nizozemskoj, zasadi šuma na velikoj razini mogli bi imati znatan utjecaj na klimatske promjene dugoročno gledano i čak ako se gledaju najkonzervativnije procjene procjenjuje se da bi do 2100 godine taj novi potencijal mogao zamijeniti 5-7% energije i emisija štetnih plinova povezanih s industrijom.

Ali trenutno ne postoji dovoljno pogodnih mjesta za zasađivanje novih šuma jer se gotovo sva dostupna zemlja koriste u poljoprivredne svrhe. Također se vrši i velika deforestacija u mnogim dijelovima svijeta (amazonska tropska kišna šuma) uglavnom zbog stalne potrebe za dodatnim poljoprivrednim zemljištem i to svakako ne doprinosi borbi protiv globalnog zatopljenja. Šume koje su najefikasnije u skupljanju ugljičnog dioksida su tropske kišne šume i njih bi trebalo sačuvati pod svaku cijenu, osobito velike poput amazonske tropske kišne šume.

Tropske kišne šume su naročito važne u borbi protiv globalnog zatopljenja.

Iako je kratkoročna korist od zasađivanja novih šuma upitna, dugoročna korist nikako ne bi snijela doći u pitanje, naravno samo uz uvjet da uspijemo sačuvati trenutne šume (osobito tropske kišne šume) i posadimo nove. Time bismo znatno pomogli u borbi protiv globalnog zatopljenja u obliku smanjenja količine ugljičnog dioksida u atmosferi. Ali ukoliko se u obzir uzme trenutni trend deforestacije u mnogim dijelovima svijeta to je vrlo nevjerojatno.

Možemo li spasiti kišne šume?

2008-04-08T14:06:00.004+02:00

Tropske kišne šume su važne zbog mnogo različitih razloga, a velika deforestacija uzima velik danak i mnoge kišne šume su posjećene u zadnjih 50 godina, većinom zbog poljoprivrede i cestovne infrastrukture. Deforestacija je odgovorna za uništenje mnogih ekosustava u kišnim šumama i samo rijetki misle da je moguće obnavljanje tih ekosustava. Ali, kao što pokazuju istraživanja znanstvenika na „Boyce Thompson Institute“, čak i ove naizgled nemoguće misije mogu se ostvariti.

Carl Leopold i njegovi partneri u inicijativi „Tropical Forestry Initiative“ počeli su 1992 godine saditi stabla na ogoljenom području na Kostarici i originalne vrste su se počele vraćati širiti se, a to povećava nadu da će se uništene kišne šume jednom moći obnoviti novim kišnim šumama. Upotrebljavali su lokalne vrste drveća, skupljajući sjemenje od postojećeg drveća u dogovoru s lokalnim poljoprivrednicima. Bilo je nužno pokupiti to sjemenje prije nego što ga se dočepaju gladni majmuni u pojedu.

Upotrebljavali su mješavinu lokalnih vrsta stabala, pročišćavajući korov sve dok se drveće nije moglo brinuti samo za sebe i to se pokazalo kao dobra ideja i daje bolje rezultate od rezultata kompanije koje su prije pokušavale posaditi nasade drveća iste vrste na velikoj površini. Također su odlučili da će saditi brzorastuće biljke koje vole puno sunca koje su nakon samo pet godina formirale štit od lišća zasjenjujući trave ispod stabala i postigle rast od zapanjujućih dva metra na godinu.

Možemo li spasiti kišne šume?

Leopold je rekao da su rezultati obećavajući, ali trebati će možda i stotine godina da se kišne šume potpuno obnove. Priznao je da je iznenađen i rekao: „Dobivamo impresivni rast novih vrsta. Nakon samo deset godina područja koja su započela s novim vrstama su sada šume. Tko zna što može donijeti nekoliko sljedećih desetljeća ili čak stoljeća?“.

Ovo nitko ne zna, ali od svega će biti vrlo malo koristi ako se deforestacija kišnih šuma i dalje nastavi trenutnim tempom. Ljudska populacija se konstantno povećava i taj čimbenik nikako ne pogoduje očuvanju kišnih šuma jer više ljudi treba i više hrane za preživljavanje i više područja za život, a kišne šume često plaćaju cijenu svega toga. Ali ovaj projekt je dobar primjer da pravi koraci u pravo vrijeme mogu dati vrlo ohrabrujuće rezultate. Još uvijek ne znamo možemo li ili ne spasiti kišne šume, ali barem znamo najbolji način za pokušati. Prema tome, zašto ne bi pokušali?

Tibet – Stanje okoliša

2008-03-31T10:36:00.007+02:00

Tibet predstavlja jedan vrlo poseban ekosustav s jedinstvenom biološkom raznolikošću i ima iznimnu ekološku važnost, osobito zbog toga jer stanje okoliša na Tibetu ima velik utjecaj na države s kojima graniči – Indiju, Kinu, Bangladeš i Pakistan.

Tibet se suočava s mnogo ekoloških problema i iako je Kina 2003 godine izdala takozvanu „Bijelu knjigu“ (White Paper) o ekološkim poboljšanjima i zaštiti okoliša na Tibetu, još uvijek postoji puno problema koje treba riješiti ukoliko Kina želi zaštititi taj jedinstveni dio prirode.

Stara šuma na Tibetu je prepolovljena u manje od 40 godina (1950-1990) zbog izgradnje novih cesta koje su istovremeno služile i za dodatnu deforestaciju. I kako su se širile te ceste, širio se i stupanj deforestacije i Kina planira čak i više projekata izgradnje cesta po cijelom Tibetu. Ova deforestacija na Tibetu ima osobitu negativnu stranu gledano s ekološke strane jer šume imaju velik utjecaj na kreiranje uzoraka vjetra i s time utječu i na vremenske uvjete.

Tibet je kao i mnoga druga područja na svijetu ozbiljno pogođen problemom globalnog zatopljenja jer se glečeri na Tibetu tope brzinom od 7% godišnje, i sve to ubog klimatskih promjena i globalnog zatopljenja koje je prosječnu temperaturu na Tibetu povećalo za jedan stupanj od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ukoliko se ovaj trend nastavi počet će se događati suše, pojačat će se efekt dezertifikacija i prouzročiti pustinjske oluje koje su već pokazale svoje pakosno lice u Kini.

Tibet – Jedinstven i prekrasan. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Život divljih životinja na Tibetu je također u opasnosti, uglavnom zbog gubitka naseobina i divljeg izlova i neke vrste su zbog toga već izumrle, osobitu u periodu velike deforestacije koji je trajao skoro 40 godina. Neki izvještaji čak i govore da kineski vojnici ubijaju puno životinja samo za zabavu i sport, a da pri tome koriste čak i automatsko oružje. Zakoni o zabrani lova su većinom samo mrtvo slovo na papiru jer postoji puno tura za ilegalni lov koje su organizirane za bogate klijente koji često love ugrožene životinje.

Ono što većina ljudi ne zna je činjenica da ekološko stanje Tibeta utječe na cijeli planet. Jedno nezavisno istraživanje pokazuje da stanje okoliša na Tibetu utječe na 85% populacije u Aziji i time na više od 47% svjetske populacije, a to znači da Tibet nije samo regionalni problem.

Nažalost, zbog globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, više gotovo da i ne postoje takve stvari poput lokalnih ekoloških problema. Svaki ekološki problem sada predstavlja globalnu prijetnju za naš planet i Tibet u tome nije iznimka.

Ernst Haeckel - Otac ekologije

2008-03-26T23:20:00.005+01:00

Ernst Haeckel ili punim imenom Ernst Heinrich Philipp August Haeckel rođen je 1834 godine u gradu Potsdamu. Nakon što je uspješno završio medicinu U Berlinu i stekao doktorat iz medicine, a nakon toga i doktorat iz zoologije prije negoli je postao profesor komparative anatomije na sveučilištu u Jeni, gdje je predavao punih 47 godina od 1862 do 1909 godine. No Haeckel nije bio samo orijentiran na biologiju već je usto imao i izražene sposobnosti za filozofiju, fiziku pa i umjetnost, iako je njegov doprinos na području bilogije uvjerljivo najjači.

U razdoblju od 1859 do 1887 Haeckel je imenovao više od tisuću novih vrsta, a na ekstenzivnom putovanju Kanarskim otocima 1866-67 susreo se i sa velikim Charlesom Darwinom, ali nije nikad u potpunosti prihvatio njegovu teoriju prirodne selekcije. Haeckel je predstavio svijetu koncept heterokronije što u stvari znači promjenu u tajmingu embrionskog razvoja kroz tijek evolucije. Zanimljiva je istaknuti da Haeckel nije uvijek tražio uporište u znanosti te je ponekda znao nešto isticati bez da je za to prije imao opipljivih empirisjkih dokaza.

Tako ima jedna zanimljiva crtica iz njegovog života kada je nakon što je Darwin izdao svoju knjigu "O podrijetlu vrsta putem prirodne selekcije" Haeckel iznio da se dokaz evolucije ljudi može naći u Nizozemskoj istočnoj Indiji (sada Indoneziji) i opisao vrlo detaljno ove "teoretske ostatke", te čak i imenovao još neotkrivenu vrstu pod nazivom Pithecanthropus alalus poslavši svoje studente u Indoneziju da ih nađu. Na njegovu sreću (ili znanje) jedan student ih je i pronašao i to su prvi ostaci ljudskih predaka koji su pronađeni iako je njegov skovani termin Pithecanthropus kasnije. Haeckel je također napisao mnoštvo knjiga, od kojih se kao posebno vrijedne ističu Opća morfologija (1866), Slobodna znanost i slobodna doktrina (1877), Čudo života ( 1906) te Weltratsel( Svjetska zagonetka, 1899), a koju mnogi drže njegovom najboljom knjigom.

Kako je bio umjetnički talentiran sam je često vršio i ilustracije, a njegovi embriološki crteži još dan danas izazivaju kontroverze te mnogi ističu kako je Haeckel u najmanju pretjerano naglasio sličnosti, a što možete i sami vidjeti sa ove slike. Kako su postojale različite verzije crteža embrija i Haeckel je bio prokazivan kao varalica, odnosno da njegovi crteži nisu točni, a naročito je bilo veliko njegovo rivalstvo sa Wilhelmom Hisom u pogledu tih kontroverznih crteža embrija. Možda je to utjecalo i na činjenicu da Charles Darwin u svom djelu Čovjekov Predak ("The Descent of Man") iz 1871 godine nije uzeo nijedan crtež embrija od Haeckela već se poslužio crtežima drugih autora.

Ovo slika prikazuje kontroverzni prikaz embrija od Ernsta Haeckela. Vidljivo je kako je Haeckel zaista prenaglasio sličnosti među embrijima te na poprilično jednostavan način pokušao prikazati u stvari veoma komplicirane veze. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Haeckel iako svestran, najviše je ostao zapamćen po činjenici što je skovapo termin ekologija. Također bio je jedan od prvih koji je smatrao psihologiju granom fiziologije, iako je njegov rad uvelike bio orijentiran na područje biologije, odnosno naročito evolucije i razvoja života na zemlji. Haeckel je umro 1919 godine u 85 godini života, 4 godine poslije smrti svoje žene Agnes.

Važnost biološke raznolikosti – Koja je naša uloga?

2008-03-25T16:28:00.002+01:00

Biorazličitost nije ista za sve date ekosustave i vrlo je važno da se biološka različitost očuva na najvišoj mogućoj razini u ekosustavima. Biorazličitost nije nešto s čim bi se smjeli igrati jer je trenutna biorazličitost rezultat četiri milijarde godina duge evolucije mnogih različitih vrsta i jedna stvar je uvijek sigurna – priroda uvijek zna najbolje jer za razliku od ljudi priroda ima svo potrebno vrijeme i nužno iskustvo da stvari napravi onako kako bi trebale biti, a ne da zabrlja svaki put kao ljudi.

Biorazličitost nije samo neka čudna riječ bi trebali uzimati lako budući da nam ta različitost osigurava hranu jer ljudi koriste najmanje 40.000 različitih vrsta biljaka i životinja za hranu, zaštitu, odijevanje i medicinske potrebe na dan. I kao što svi mi znamo svi smo mi povezani u hranidbenom lancu i prema tome za normalno funkcioniranje prehrambenog lanca potrebna je velika biološka raznolikost. Ukoliko biološka raznolikost pretrpi velike gubitke i prehrambeni lanac će gubiti svoje karike, a na kraju će u opasnost doći i ljudi skupa s cijelim planetom.

Grafički prikaz povezanosti različitih vrsta. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Povezanost između toliko velikog broja biljaka i životinja je izuzetno kompleksna, ali se bazira na vrlo jednostavnom pravilu – sve vrste su potrebne. Ova povezanost između vrsta je u biti osnovni princip očuvanja života na Zemlji. Sve biljke i životinje su potrebne i svaka vrsta ima jedinstvenu ulogu koja čini taj prirodni sustav tako perfektnim, a s tako jednostavnom osnovom. Ili je osnova barem bila tako jednostavna sve dok se ljudi nisu uključili i svojim stavom „možemo bolje“ počeli raditi promjene u nečemu što je funkcionirala tako savršeno do sad.

I opet smo mi ljudi preuzeli krivu ulogu jer bi glavna uloga trebala biti rezervirana samo za prirodu, a mi bi samo trebali preuzeti ulogu člana kojemu se vjeruje jer imamo mozak koji ustvari može pomoći prirodi, ali ga ne koristimo na baš očekivani način. Uz toliko ugroženih životinja i uništenih prirodnih staništa, biološka raznolikost bi mogla izgubiti glavni oslonac i to bi moglo značiti ozbiljne promjene za sav život na Zemlji.

Prema tome, od vitalne je važnosti da se sačuva prirodna povezanost između tih mnogih vrsta i posebnu pozornost posvetiti na već sad ugrožene ekosustave i vrste koje žive u njima. Ljudi za svoje preživljavanje svakako trebaju i ostale vrste, a njihov opstanak u ovom trenutku najviše ovisi o nama. A s takvim velikim utjecajem dolazi i ogromna odgovornost za očuvanje biološke raznolikosti.

Ekološki problemi

2008-03-23T21:47:00.005+01:00

Ekologija je riječ koja nikad nije bila shvaćana ozbiljno jer mnogo ljudi još uvijek misli da ekolozi i znanstvenici samo plaše ljude kada govore o rastućim ekološkim problemima. Kad bi ovo samo bila istina! Ali nažalost stvarnost je nešto potpuno drugačije jer se sada moramo boriti s više ekoloških problema nego ikad u povijesti čovječanstva.

Globalno zatopljenje je trenutno najozbiljniji ekološki problem, a istaknutiji ekološki problemi su i zagađenje zraka i voda, izumiranje mnogih životinjskih vrsta, kisele kiše i mnogi drugi. Majka Zemlja je postala vrlo ranjiva a ako je ona ranjiva i mi samim time postajemo ranjivi. Globalno zatopljenje je već prouzročilo ozbiljne klimatske promjene, a klimatske promjene u kombinaciji s zagađenjem zraka i voda su odgovorne za mnoge bolesti i naravno za mnoge smrti.

Globalno zatopljenje postaje sve veći problem.

Unatoč tome što postoji toliko mnogo problema koji već pokazuju svoj razorni potencijal, prikladnih akcija još uvijek nema na globalnoj razini. Ima nekih malih akcija, ali ono što je zaista potrebno je jedna ogromna akcija na globalnoj razini koja zahtjeva uključenost gotovo cijelog čovječanstva. Male akcije su dobre samo za određena ograničena područja, ali imaju malo ili ništa utjecaja na globalnu situaciju.

Neki znanstvenici čak smatraju da je možda već sad sve gotovo jer nismo napravili odgovarajuće korake na vrijeme, ali ipak možda još postoji nada, ako ne u smislu otklanjanja problema onda barem u smislu zaustavljanja pogoršanja postojećih problema. Nažalost akcija ovakvog tipa je gotovo nemoguća jer mnogo ljudi nema razvijenu ekološku svijest i samo misle kako zadovoljiti svoje potrebe.

Fosilna goriva koja su uglavnom odgovorna za globalno zatopljenje su još uvijek dominantan izvor energije, a obnovljivi izvori energije su stvar budućnosti. Koje budućnosti? Ako se ovaj trend nastavi, kakva će to budućnosti biti? Trebamo li se stvarno dovesti na rub izumiranja da bi shvatili što trebamo napraviti ili će čovječanstvo bar jednom reagirati dok je još vrijeme? Nažalost čovječanstvo ne misli dovoljno na buduće generacije i njihovo pravo da od nas naslijede Zemlju isto tako jaku i lijepu kao danas, a ne potrošeni planet bez prirodnih ljepota i dobrih životnih uvjeta. Mi jednostavno nemamo pravo uzeti cijeli planet od naših nasljednika i nadati se da će oni kasnije izmisliti nešto što će riješiti sve probleme koje smo stvorili.

Zarada i ekonomija su još uvijek u očima mnogih mnogo važnije stvari od ekologije koja je za njih samo nešto o čemu pričaju ludi ekolozi, odnosno nešto o čemu oni ne bi trebali razmišljati. Trebali bi stvarno zaštititi naš planet i uložiti mnogo truda u očuvanje života i planeta, a trenutno radimo upravo suprotno uništavajući planet.

Sve veće zagađenje rijeke Jangce

2008-03-23T20:10:00.004+01:00

Ogromne količine otpada svakodnevno se bacaju u najdužu kinesku rijeku te imaju izrazito negativne posljedice za riječni život, a kako piše u prvom godišnjem izvještaju o rijeci Jangce.

Rijeka Jangce. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Ova rijeka koja je ujedno treća najduža rijeka na svijetu je postala pravi primjer prirodne katastrofe, pogoršanja kvalitete vode i gubitka biorazličitosti priopćeno je u Izvješću za očuvanje i razvoj rijeke Jangce. Ova studija je pokazala da je čak jedna desetina rijeke u kritičnom stanju. Otprilike 30 % pritoka kao što su rijeke Minjiang, Tuojiang, Xiangjiang i Huangpu su teško zagađene ogromnim količinama amonijaka, dušika, fosfora i ostalih zagađivača, a što za direktnu posljedicu ima znatno manji ulov ribe. Godišnji ulov smanjio se sa 500 000 tona iz 50-ih godina na skromnih 100 000 tona 90-ih godina, a i ono malo što ribari ulove boje se pojesti jer je voda jako zagađena. Samo prošle godine 26 milijardi tona otpada je ispušteno u rijeku koja teče kroz 11 kineskih provincija. Ovo izvješće sastavljeno je od strane stručnjaka iz Kineske akademije znanosti, Komisije za očuvanje vodenih resursa rijeke Jangce, Ministarstva vodenih resursa, te kineskog odjela WWF za prirodu (World Wild Fund).

Utjecaj ljudi na Zemlju

Ljudi su se zahvaljujući sposobnosti razmišljanja, odnosno inteligenciji nametnuli kao dominantna bića na planetu te podložili planet sebi i svojim potrebama. Sve do razdoblja industrijske revolucije odnosno izuma parnog stroja, priroda nije trpjela veća onečišćenja do kojih nakon ubrzane industrijalizacije dolazi nakon toga diljem svijeta. Ta činjenica učinila je ljude direktno odgovornima za očuvanje ovog planeta barem u mjeri koja neće značiti izumiranje raznih biljnih i životinjskih vrsta, onečišćenja zraka i globalnih promjena kao posljedicama pretjerane industrijalizacije i upotrebe nečistih tehnologija. U tome naročito prednjače fosilna goriva koja ispuštaju ugljični dioksid i stakleničke plinove grijući pretjerano površinu planeta uzrokujući globalno zatopljenje koje bi moglo otopiti ledenjake i polarne kape uzrokujući poplavu mnogih primorskih područja svijeta.

Zemlja je planet pun raznolikosti. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Ugljični dioksid predstavlja velik problem očuvanju našeg planeta jer se on s jedne strane sve više ispušta u atmosferu, dok s druge strane povećana deforestacija šuma, (naročito oko područja Amazone) znači smanjeno stvaranje kisika što bi moglo uroditi katastrofalnim posljedicama ukoliko se ne učini nešto brzo i učinkovito. Zemlja je dovoljno geološki aktivna i bez dodatne pomoći ljudi, stoga se treba koncentrirati u proučavanju tih promjena, a ne da sami uzrokujemo negativne promjene. Nešto valja ipak sačuvati i za budućnost jer iako znanstvenici predviđaju da zemlja za 3 milijarde godina neće biti nastanjena zbog intenzivne vrućine koja će dolaziti sa sunca valja ipak nešto sačuvati za buduće generacije kojih bi moglo biti jako jako puno u sljedećih 3 milijarde, naravno pod uvjetom da im mi i generacije iza nas pružimo priliku da i oni žive.

Pregled povijesti Zemlje

2008-03-22T19:47:00.006+01:00

Geološka razdoblja Zemljine povijesti dijele se na prekambrij, paleozoik, mezozoik i kenozoik i kroz ova razdoblja će biti prikazan razvoj života i promjene reljefa na zemlji.

Sam život na Zemlji nastao je otprilike prije 4 milijardi godina, još u vrijeme kad je kopna bilo vrlo malo, i gotovo da nije bilo kisika koji se mogao udisati, a dan je trajao kraće od 15 sati, gdje su često padali meteoriti i postojala je ogromna vulkanska aktivnost planeta. Različiti životni oblici su se kroz tisuće i milijune godina prilagođavali uvjetima na zemlji na način koji je dopuštao samo najjačima odnosno najprilagodljivijima da prežive i sačuvaju svoju vrstu. Upravo iz tog razloga je danas život rasprostranjen u svim krajevima zemlje od vrućih pustinja pa sve do dubina oceana, odnosno od hladnih Zemljinih polova pa sve do vrućeg ekvatora. Puni život na zemlji počeo se razvijati u vrijeme kraja razdoblja prekambrija i početka paleozoika prije otprilike 540-550 milijuna godina kada su se počele razvijati prve jedinke životinjskih grupa svih vrsta, sisavaca, riba , gmazova, ptica.

Život na Zemlji počeo je prije oko četiri milijarde godina kad su vulkanske aktivnosti izbacile puno plina i time kreirale tanku atmosferu, a oblaci vodene pare su se kondenzirali i počeli stvarati oceane. Kliknite na sliku za punu veličinu.

No sve je ipak započelo u vrijeme prekambrija koje je otpočelo nekih 4 milijarde godina u prošlosti kada su se počeli ne samo formirati novi kontinenti, oceani i atmosfera već se pojavio i život u najprimitivnijm oblicima. Prve prabakterije počinju se razvijati već prije nekih 3,5 milijarde godina, a preživjele su zahvaljujući tome što su bile anaerobne tj, nisu trebale kisik da bi opstale. Tako jednostavni oblici bili su jedini oblici života na zemlji milijardama godina, sve do prije otprilike 540-550 milijuna godina kada započinje puni život na zemlji.

U vrijeme paleozoika pojavljuje se prve ribe, budući da gotovo sav život živi u morima i oceanima, a to je i razdoblje kada je stara ogromna kopnena masa Pangea okružena golemim oceanom Tethisom, čije ostatke možemo pronaći u Sredozemnom moru. Jednako burno kao što je i započeo paleozoik je i završio, izumiranjem više od 90 % biljaka i životinja iz nepoznatog razloga, iako većina znanstvenika smatra da je uzrok tome izražena vulkanska aktivnost zemlje u ono doba.

Replike dinosaura se često koriste u zabavnim parkovima. Kliknite na sliku za punu veličinu.

S razdobljem mezozoika, otprije 248 milijuna godina došlo je razdoblje smirivanja i bujanja, poznato i kao doba velikih gmazova koji su dominirali zemljom (dinosauri) i morima (pleziosauri i ihtiosauri) te u zraku (pterosauri). Mezozoik se dijeli na tri razdoblja Trijas, Juru i Kredu. Dinosauri kao najveća bića na zemlji dugo godina dominiraju Zemljom, od početka Trijasa, pa sve do kraja razdoblja Krede kada su počeli izumirati odnosno punih 180 milijuna godina. To je također i razdoblje pojave prvih sisavaca i ptica. Što se biljaka tiče mezozoik predstavlja razdoblje dominacije golosjemenjača, iako predstavlja i pojavu prvih kritosjemenjača. Razdoblje mezozoika također karakterizira pucanja Pangee početkom Jure čiji dijelovi se počinju odvajati i sužavati ogromnu površinu Tethis oceana.

Početak kenozoika otprije 60 milijuna godina označava početak dominacije sisavaca odnosno početak stanja kakvo otprilike i danas postoji na Zemlji. Krajem kenozoika pojavljuju se i prvi ljudi. Većina znanstvenika vjeruje kako se prijelaz iz razdoblja dominacije gmazova u razdoblje dominacije sisavaca dogodio zbog toga što je veliki komet ili neko drugo nebesko tijelo pogodilo zemlju uzrokujući izumiranje mnogih vrsta, uključujući i dinosaure koji nisu bili u stanju prilagoditi se novonastalim uvjetima. Kao dokaz te tvrdnje znanstvenici su pronašli ogroman otisak kratera na obali Meksičkog poluotoka Yucatana, a također se gotovo svugdje u svijetu može pronaći kemijski element iridij koji je vrlo rijedak u zemlji, a ima ga mnogo u meteoritima.

Znanstvenici vjeruju da je udar kometa uzrokovao izumiranje mnogih vrsta prije 65 milijuna godina, pa tako i dinosaura. Kliknite na sliku pa punu veličinu.

Kenozoik se dijeli na tercijar i kvartar, tercijar je počeo prije 65 milijuna godina i trajao do otprije 1,8 milijuna godina, a zatim je nastupilo razdoblje kvartara koje traje još i danas. Kvartar se dijeli na pleistocen i holocen, pleistocen je počeo 1,8 milijuna godina otprije i trajao do 10000 godina, a holocen je započeo otprije 10000 godina i traje sve do danas. To je razdoblje totalnog razdvajanja nekadašnje Pangee i formiranje kontinenata na način kako ih danas poznajemo. U kasnom periodu tercijara, negdje otprije 6 milijuna godina počinje evolucija ljudi na području Afrike koji s vremenom odlaze i u druge krajeve svijeta. Razdoblje kvartara bilo je i razdoblje ledenog doba koje je trajalo dulje od 100 000 godina na većinskom području Sjeverne Amerike i Evrope, te dijelovima Azije, gdje su ledenjaci bili deblji i od 3 kilometra. Kraj ledenog doba, odnosno kraj kvartara označava razdoblje dominacije najinteligentnije vrste sisavaca ljudi.

Planet Zemlja - Općenito

2008-03-22T19:25:00.004+01:00

Zemlja je jedan od planeta sunčevog sustava i treći planet po udaljenosti od sunca, te jedini zasad otkriveni planet na kojem postoji život. Zemlja je peti najveći planet sunčevog sustava, i ima promjer oko ekvatora od 12756 km, no ipak malen u usporedbi s recimo najvećim planetom Sunčevog sustava Jupiterom koji ima 11 puta veći promjer od zemlje. Zemlja ima i jedan prirodni satelit mjesec koji kruži oko zemlje u eliptičnoj putanji zahvaljujući snazi Zemljine gravitacije, no i Mjesec utječe svojom gravitacijskom silom na zemlju, što je vidljivo u valovima oceanskim mijenama. Čak postoji i teorija, doduše nedokazana da se mjesec prije više od 4 milijarde godina odvojio od zemlje nakon što je veliki meteorit pogodio zemlju. Prema procjenama starost zemlje procjenjuje se na nekih 4,5 milijardi godina. Zemlja se navodno razvila, kao i Sunce te ostali planeti Sunčevog sustava iz ogromnog oblaka plinova i prašine poznatih kao sunčeva nebula koji su se razvili na kraju života velike zvijezde, odnosno u njenoj eksploziji poznatijom pod nazivom «Supernova». Svi nama poznati kemijski elementi razvili su se od eksplozije te Supernove, a od tih kemijskih elemenata sastavljena su i naša tijela. Ova teorija je prihvaćena od većine znanstvenika jer uspijeva objasniti zašto su unutrašnji planeti postali čvrsti, dok su vanjski planeti sunčevog sustava većinom u plinovitom stanju, osim Plutona. Na početku su naravno temperature solarne nebule bile ogromne no kako se ona udaljavala od sunca tako se smanjivala temperatura.

Pogled na Zamlju iz svemira. Voda pokriva 71% Zemljine površine i čini okosnicu života na zemlji. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Život na zemlji je prvenstveno moguć zahvaljujući Zemljinoj atmosferi i činjenici da je zemlja jedini planet na kojem ima pitke vode. Štoviše voda pokriva 71% Zemljine površine i čini okosnicu života na zemlji. No valja napomenuti kako je od te vode pitko samo 3%, koliko se odnosi na slatkovodne površine, dok se ostalih 97% odnosi na morske površine. Voda je tekuća na zemlji zahvaljujući kombinaciji raznih čimbenika, kao što su gravitacija, efekt staklenika, kruženju zemlje oko Sunca i njenom položaju u sunčevu sustavu, vulkanizmu te sastavu Zemljine atmosfere. Iako je zemlja jedini poznati planet na kojem postoji život, znanstvenici ne isključuju činjenicu da je život mogao postojati prije na drugim planetima ili da postoji na nekom nama nepoznatom planetu. Tako primjerice na reljefu Marsa se mogu vidjeti jasne značajke koje nalikuju na riječne kanale te prejudiciraju činjenicu da je na njegovoj površini nekad postojala voda u tekućem stanju. Naročito ako se uzme u obzir da voda još uvijek postoji na Marsu, ali u zaleđenom obliku u polarnim kapama.

Vulkan. Zemlja je jedan od geološki najaktivnijih planeta sunčevog sustava. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Zemlja je ujedno i jedan od geološki najaktivnijih planeta sunčevog sustava i konstantno se mijenja, naravno kroz veoma duge vremenske periode. Proučavanju zemlje doprinose mnoge znanstvene discipline od kojih se naročito ističu biogeografija, geologija, klimatologija, hidrologija, meteorologija, oceanografija, geofizika i zoogeografija. Udaljenost zemlje od sunca iznosi 150 milijuna km, a zemlja se okreće oko sunca brzinom od oko 107000 km/h. Zemlja se ipak ne okreće oko sunca u savršenoj kružnici već ta kružnica ima mali eliptični oblik tako da maksimalna udaljenost zemlje od sunca iznosi 152 milijuna km, a minimalni 147 milijuna km. Sunčev sustav dio je jedne galaksije koju nazivamo Mliječna staza, a sastoji se od milijardi zvijezda povezanih gravitacijom. Vrijeme na zemlji računa se u danima i godinama. Dan na zemlji je ustvari vrijeme Zemljine rotacije oko vlastite osi i traje otprilike 24 h, odnosno 23 h, 56 min i 4,1 sec, dok je godina vrijeme Zemljine revolucije oko sunca i traje otprilike 365 dana odnosno 365 dana, 5 sati, 48 min i 46 sekundi.

Što se sastava zemlje tiče, većinu sastava zemlje čine 4 elementa, Željezo (34,6 %), Kisik (29,5%), Silicij 15,2 % te Magnezij 12,7 %, a od ostalih elemenata ističu se još nikal i sumpor sa ukupnim udjelom nešto iznad 4 %. Planet je sastavljen od stijena i metala, koji se u otopljenoj formi nalaze ispod površine.

Efekt staklenika omogućio je život na Zemlji, ali je zbog ljudskog utjecaja taj efekt u zadnjih nekoliko godina sve izraženiji i dolazi do globalnog zatopljenja. Slika prikazuje topljenje leda. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Zemljina atmosfera i njen način interakcije s oceanima i sunčevom radijacijom su odgovorni za klimu i vrijeme na planetu pa tako atmosfera igra glavnu ulogu u očuvanju života na Zemlji. Veliku većinu Zemljine atmosfere čine 2 elementa, dušik ( 78%) i kisik (21 %). Za život na zemlji najvažniji je kisik kojeg udišemo i bez kojeg život na zemlji nije moguć. Zemlja za razliku od ostalih planeta našeg Sunčevog sustava ima jedinstveni set karakteristika koje omogućavaju život. Nije prevruć planet kao primjerice Merkur, niti prehladan planet kao primjerice Mars, a Zemljina atmosfera ima savršen omjer plinova koji zarobljavaju sunčevu toplinu što rezultira pogodnom klimom za očuvanje vode u tekućoj formi. Također Zemljina atmosfera sprečava direktnu radijaciju sunca koja bi u protivnom ugrožavala život na planetu, a za to je naročito bitan ozonski omotač koji sprečava ultraljubičastim zrakama da direktno dolaze na zemlju. Vodena para, ugljični dioksid ,metan i dušični oksid djeluju u atmosferi kao staklenički plinovi koji upijaju toplinu odnosno radijaciju od sunca grijući na taj način Zemljinu površinu. Da nema stakleničkog efekta radijacija bi otišla u svemir i život ne bi bio moguć jer bi zemlja bila prehladna. Valja napomenuti da se rupa u ozonskom omotaču sve više širi zbog zagađenja zraka i teške industrije, te bi mogla uroditi katastrofalnim posljedicama ukoliko se ne spriječi daljnje uništenje ozonskog omotača koji bi čak mogao biti i obnovljen nakon određenog perioda, naravno pod uvjetom prestanka daljnjeg zagađivanja.

Amazonska šuma i deforestacija

2008-03-21T23:41:00.003+01:00

Amazonska tropska kišna šuma je ogromno područje koje se nalazi u južnoj Americi, između Anda, Gvajanskog i Brazilskog visočja, u porječju rijeke Amazone. Područje Amazonije obuhvaća četvrtinu ukupne površine južne Amerike. Amazonska tropska kišna šuma je najveća tropska kišna šuma na zemlji i predstavlja ogroman ekosistem s nekoliko milijuna vrsta kukaca, biljaka, ptica, riba, gmazova i drugih oblika života od kojih mnogi još nisu ni upoznati. Riječ je o najrazličitijim biološkim sustavima na svijetu koji imaju kritičnu ulogu glede utjecaja na globalnu kulturu jer apsorbiraju ugljični dioksid koji je glavni uzročnik globalnog zagrijavanja.

Biljke u procesu fotosinteze apsorbiraju ugljični dioksid i stvaraju kisik, a u tom procesu daleko prednjače tropske kišne šume koje apsorbiraju više ugljičnog dioksida od bilo kojeg drugog ekosustava na zemlji. Da bi određeno područje moglo klasificirati kao područje tropske kišne šume, mora se raditi o zatvorenim krovovima u kojemu vrhovi drveća dodiruju jedan drugog, tvoreći tako osjenčanu unutrašnjost šume.

Na slici je prikazana rasprostranjenost tropskih kišnih šuma u svijetu. Vidljivo je da Amazonska tropska kišna šuma zauzima najveću površinu od svih tropskih kišnih šuma. Kliknite na sliku za punu veličinu.

U južnoj Americi, u porječju rijeke Amazone, u Brazilu i susjednim državama, odnosno budući da se prostire na tim ogromnim površinama, Amazonska tropska kišna šuma nosi upravo zbog svoje veličine i važnosti nosi naziv „pluća svijeta“. No budući da su tropske kišne šume također bogat izvor resursa kao što su drvo i minerali, vrlo se često nekontrolirano iskorištavaju što predstavlja ozbiljan problem i jedan je od glavnih uzroka globalnog zagrijavanja i promjena klime.

Deforestacija Amazonske kišne šume i kako to spriječiti

Glavni i najvažniji razlog zašto treba očuvati tropske kišne šume nalazi se u činjenici očuvanja života na zemlji. Ne samo da apsorbiraju ugljični dioksid i stvaraju kisik kojeg udišemo nego uz to reguliraju temperaturu i proizvode važne nutricijente kako što su dušik i fosfor te štite vododijelnice od erozije solju. Također tropske kišne šume mogu puno pomoći i na području farmakologije u istraživanju novih lijekova jer između tisuća vrsta biljaka možda se krije i potencijalni lijek koji bi svijet spasio bolesti kao što su rak i sida. No čuvaju li se tropske kišne šume?

Brazil je u razdoblju od 1970 do sada izgubio više od 600 000 četvornih kilometara Amazonske tropske kišne šume, što je vrlo zabrinjavajući podatak. Kroz ovaj članak prikazat ćemo koji su glavni uzroci takvom gubitku šuma u Brazilu i postoje li metode koje bi mogle značiti očuvanje Amazonske tropske kišne šume. Osvrnimo se prvo na čimbenike koji najviše pridonose deforestaciji šuma. Glavni čimbenik koji uzrokuje deforestaciju je čišćenje šumskih površina za uzgoj stoke koje po nekim procjenama čini ogroman dio od 60-70 % ukupnih čimbenika deforestacije. Budući je stočarstvo poprilično unosna grana koja ne zahtijeva velike troškove održavanja, a daje veoma solidnu zaradu postaje prilično jasna činjenica zašto se puno Brazilskih šuma krči iz tog razloga. Povećanje broja stoke uzrokuje povećanje površina na kojima stoka može pasti te se šume zamjenjuju travnatim područjima i savanama na kojima pase stoka.

Ova slika prikazuje izgled iskrčene šume na kojoj će niknuti farma. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Drugi veliki uzročnik deforestacije također je povezan sa poljoprivredom, ovaj put s farmama. Budući je većina Brazilskog stanovništva još uvijek orijentirana na poljoprivredu velike površine šume se krče kako bi ostavile prostora obradivim površinama i to naročito od strane siromašnih farmera koje čak vladina politika potiče da se nastanjuju na površinama koje su prethodno iskrčili, a budući da se u tom procesu najčešće koristi vatra, cijeli proces ima dvostruko negativan učinak, tj. ne samo da se uništavaju velike šumske površine već se također velike količine ugljičnog monoksida i ugljičnog dioksida ispuštaju u atmosferu negativno djelujući na čitav biološki sustav i onečišćuju zrak.

Velikom stvaranju dodatnih poljoprivrednih površina na račun šuma pridonio je svakako i uznapredovali rast poljoprivrednih površina pod sojom jer su brazilski znanstvenici uspjeli proizvesti nove vrste soje koja je vrlo skupa i cijenjena na svjetskom tržištu, te je Brazil na tom području toliko jak da će prema nekim procjenama uskoro preteći i SAD koji je trenutno glavni svjetski proizvođač soje. Iako bi mnogi pomislili u prvi mah kako je rušenje drveća u svrhu prodaje drvne mase možda i najvažniji čimbenik uništavanja tropskih kišnih šuma to nije tako, jer taj čimbenik sudjeluje sa samo 2-4 % u ukupnom procesu deforestacije. Tropske kišne šume predstavljaju velik izvor drvnog bogatstva, među kojim posebno mjesto zauzima skupocjena ebanovina te je proces ilegalnog rušenja drveća vrlo rasprostranjen zbog visoke cijene drvne građe.

Rijeka Amazona. Amazonska tropska kišna šuma je ogromno područje u porječju rijeke Amazone. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Tako je primjerice jednom prilikom u rujnu 2003. godine 17 ljudi bilo uhićeno pod optužbom da su uništili 10000 hektara šumske površine. Kao posljednji od čimbenika uzročnika deforestacije istaknut ću još izgradnju infrastruktura kao što su ceste i brane, koje u ukupnom postotku sudjeluju sa oko 2-4 %. Poznati primjer te politike izgradnja je i Transamazonske ceste kojoj je bila svrha ne samo prometno povezivanje zemlje, već i otvaranje novih područja farmerima te lakše iskorištavanje drvnog bogatstva. Nakon dovršetka tog svjetski poznatog projekta deforestacija je krenula najbržim korakom do sada te predstavlja pravi primjer kako izgradnja infrastrukture može uzrokovati totalni ekološki kaos. Mogu li se ipak naprijed spomenuti čimbenici nekako spriječiti ili barem usporiti do mjere koja bi bila podnošljiva za okoliš?

Može ukoliko se bude poradilo na nekoliko čimbenika navedenih u nastavku. Kao prvo trebalo bi nastojati rehabilitirati bivše šumske površine što nije pretežak proces ukoliko je sačuvan barem djelić nekadašnjeg biosustava. Da bi se rehabilitirale bivše šumske površine, potrebno je povećati iskoristivost odnosno produktivnost poljoprivrednih površina što zahtijeva intelektualni pristup poljoprivredi uporabom suvremenih tehnologija te osviještanjavem poljoprivrednika što je najčešće najveća kočnica čitavog procesa. Također bi trebalo povećati površine zaštićenih površina za što je potrebna čvrsta i planska politika. Zakoni bi trebali biti točno određeni i sadržavati stroge novčane pa čak i zatvorske kazne prekršiteljima.

Brazil - deforestacija kišne šume. Kliknite na sliku za punu veličinu.

No prije svega ipak je najvažnije utjecati na ekološku svijest ljudi i pokušati im predočiti negativne posljedice deforestacije, a koje bi lako mogle imati i katastrofalni učinak za čitav život na zemlji te rezultirati još većim klimatskim promjenama. Stoga je potrebna veoma brza intervencija na svim poljima jer ukoliko se bude krenulo pravim putem, vrlo brzo će se čovječanstvo naći na putu bez povratka. Uskladiti ekologiju i gospodarstvo je teško, ali nije nemoguće.

Ekologija i ekološki problemi

2008-03-21T21:23:00.003+01:00

Termin ekologija je prvi puta upotrijebljen 1866 godine od stranje njemačkog biologa Ernsta Heinricha Haeckela i ima korijen u grčkoj riječi „oikos“( kuća), što je potpuno isti korijen kao i kod riječi ekologija što bi impliciralo proučavanje ekonomije u prirodi. Kako ekološki problemi postaju sve više javno popraćeni, ekologija je postala poprilično uopćena riječ usprkos njenom izvornom znanstvenom karakteru.

Objekt ekologije je proučavanje povezanosti između biljaka i životinja, sa njihovom fizičkom i biološkom okolinom, a ekologija se kao zasebna znanost razvila kao grana biologije. Prvo razjasnimo razliku između fizičke i biološke okoline. Pojam fizička okolina obuhvaća svjetlost i toplinu, atmosferu, vodu, vjetar, kisik, ugljični dioksid i sastojke tla dok biološka okolina obuhvaća životinje i biljke. Dakle cilj ekologije nije samo proučavanje raznih živih organizama, već i okoline u kojoj ti živi organizmi žive, odnosno sve faktore koji mogu utjecati ili koji utječu na život živih organizama u njihovoj prirodnoj okolini iz čega se jasno vidi da je riječ o kompleksnoj i veoma obuhvatnoj disciplini. Budući je ekologija izuzetno kompleksna disciplina, potrebne su joj druge discipline poput hidrologije, klimatologije, oceanografije, kemije, geologije i mnogih drugih da bi se mogla u potpunosti shvatiti i proučavati.

Ispuštanje štetnih plinova u atmosferu postaje sve veći problem. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Početak moderne ekologije obično se povezuje sa Charlesom Darwinom i njegovom teorijom evolucije i prirodne selekcije gdje je između ostalog ukazao na čvrstu povezanost između životinja i njihovog prirodnog staništa. No ta čvrsta povezanost često se narušava od strane ljudi koji smatraju da Zemlja ima jedinu svrhu da služi njima u udovoljavanju njihovih potreba, a u čije planove obično ne ulazi i briga za životinje i biljke koje su prije živjele na mjestima koje su ljudi zauzeli i prilagodili svojim potrebama. Nažalost homocentrični sustav po kojoj sva prirodna dobra služe samo iskorištavanju od strane ljudi još je uvelike prisutan u svjetskoj filozofiji, iako se mora priznati kako se sve više naglašava i ekocentrični sustav sa polazištem u ekosistemu, odnosno ukupnosti živih i neživih organizama na zemlji. Uostalom to je i glavni razlog zašto je danas broj ugroženih životinja izuzetno velik, zašto se uništavaju šume diljem svijeta i zašto možemo vidjeti onečišćenje u gotovo svakom dijelu svijeta.

Najveća zagađenja na svijetu nastaju zbog fosilnih goriva. Moderno društvo je jednostavno nezamislivo bez benzina, nafte i ugljena koji dominiraju industrijskim svijetom. Umjesto da se vlade bogatih država što više okrenu iskorištavanju alternativnih i obnovljivih izvora energije kao što su energija vjetra, energija sunca, energija vode i geotermalna energija one su uglavnom više okrenute smanjenju zagađenja nastalog uporabom fosilnih goriva kao što je primjerice uvođenje bezolovnog benzina. Alternativni izvori energije, ako se i koriste, koriste se samo u bogatim zemljama koje tako nastoje spriječiti odnosno umanjiti zagađenje u vlastitoj zemlji i to često na račun siromašnih država u čija područja se prebacuju prljave industrije, a oni samu nemaju ni dovoljno sredstava ni dovoljno znanja za bilo kakvo razmišljanje o ekologiji, već ovise o zastarjelim zagađujućim tehnologijama bogatijih zemalja.

U gusto naseljenim područjima često se javlja problem površinskog ozona koji izaziva iritacije dišnih puteva i s tim povezane bolesti. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Ljudi još uvijek usprkos primjetnom povećanju ekološke svijesti ne vide da su sami odgovorni za očuvanje planeta Zemlje jer je očito jako teško priznati vlastite greške i nastojati ih ispraviti. No nešto se mora poduzeti da se sačuva planet te su se počeli osjećati i neki pomaci na tom polju tako da situacija nije sasvim bezizlazna. Također je trenutno teško, gotovo nerealno očekivati razvijenu ekološku svijest od stanovnika siromašnih zemalja jer je njihov primarni cilj preživljavanje, a ekologija im nije ni na kraj pameti, a tako će ostati i dalje ukoliko se bogate zemlje budu i dalje bavile samo svojim ekološkim problemima, a zanemarivale stanje u siromašnim zemljama. U stvari je za početak rješavanja ekoloških problema potrebna jedna globalna akcija, jer pojedinačne akcije nisu i ne mogu biti dovoljne na globalnom planu. Da bi se uspjelo u tome nije potrebna strategija ekstremnih poklonika ekologije koji su mišljenja da bi se svijet trebao vratiti na razdoblje prije Jamesa Watta, odnosno prve industrijske revolucije, te se odreći svih prednosti moderne tehnologije. Naprotiv moderne tehnologije bi se morale koristiti na način koji bi omogućio sklad između ekologije i industrije što znači da bi naglasak trebao biti na uporabi energetskih izvora koji najmanje zagađuju okoliš, odnosno prije spomenutih obnovljivih izvora energije. Moderne tehnologije mogu se pozitivno iskoristiti u sprečavanju ekoloških katastrofa, nadzoru nad ugroženim životinjama, sprečavanju nastanka ekoloških katastrofa i cjelokupnom razvoju ekosistema, samo ih treba usmjeriti u tim pravcima.

Krajnje je vrijeme da se čovječanstvo u potpunosti posveti očuvanju svog prirodnog staništa, odnosno planeta Zemlje, koja je već do te mjere narušena zagađivanjem i uništavanjem okoliša da smo i sami postali svjedoci negativnih posljedica od kojih je svakako najočitija globalna promjena klime koja u zadnje vrijeme dobiva sve više medijskog prostora. Također je prijeko potrebna i odgovarajuća zakonska podrška koja bi trebala u stopu pratiti razvoj novih tehnologija dopuštajući uporabu onih tehnologija koje ili uopće nemaju ili imaju minimalne negativne posljedice na prirodu, odnosno okoliš. Od pasivnog promatranja nema koristi, a i dovoljno smo se već nagledali ekoloških katastrofa. Vrijeme je da se krene u akciju spašavanja našeg planeta, možda čak i krajnje vrijeme.

Što je ekosustav?

2008-03-16T20:49:00.005+01:00

Ekosustav je skup biotskih i abiotskih elemenata i procesa koji imaju utjecaja na ponašanje i život određene jedinke u definiranom prirodnom okruženju. Svaki ekosustav ima svoje karakteristične biotske i abiotske elemente i svako dodavanje novih elemenata u taj sustav često zna imati vrlo negativne posljedice, a u ekstremnim slučajevima čak može doći do izumiranja pojedinih vrsta koje su živjele u tom ekosustavu. Zbog toga vrlo je važno očuvati ekosustave u trenutnom stanju bez unosa dodatnih elemenata koji mu mogu naškoditi.

Ukoliko se ne može izbjeći dodavanje novih elemenata u neki ekosustav onda je vrlo važno pokušati smanjiti utjecaj tih novih elemenata i time izbjeći moguće katastrofalne posljedice jer ipak priroda zna najbolje gdje pripada pojedina vrsta. Prirodni odabir je dovoljno dobro utjecao na prirodnu raznolikost i prirodni sklad vrsta, pa nema potrebe da ljudi pokušaju to popraviti ili učiniti boljim. Uz to sve su se vrste dobro prilagodile svojim prirodnim staništima i zbog toga gotovo svaka čovjekova intervencija u ekosustavu ima više negativnih od pozitivnih posljedica.

Uz to, proces prirodne selekcije obično traje izuzetno dugo i time se daje postojećim vrstama dovoljno vremena da se prilagode novonastalim situacijama na vrijeme, a to je možda i glavni razlog zašto je prirodna selekcija bolja od utjecaja čovjeka na selekciju. Kad čovjek radi selekciju onda obično pokušava pomoći određenoj vrsti i time zapravo ta određena vrsta dobije velike konkurentne prednosti u jako malom vremenskom periodu u odnosu na ostale sudionike u ekosustavu, pa se ostali sudionici ekosustava ne stignu prilagoditi i time oni postaju ugroženi.

Ekosustav je iznimno kompliciran sustav. Kliknite na sliku za punu veličinu.

Važnu ulogu u očuvanju okoliša i ekosustava ima konvencija o prirodnoj raznolikosti koja je ratificirana u 175 država i koja definira načine zaštite ekosustava, prirodnih naseljenika tih sustava i očuvanja prirodne raznolikosti sustava. Ova konvencija definira ekosustav kao dinamičku složenost biljaka, životinja, zajednice mikroorganizama i njihove beživotne okoline u interakciji kao jednu funkcionalnu zajednicu.

Pojam ekosustav prvi je put korišten u publikaciji britanskog ekologa Arthura Tansleya 1935 godine, a sam pojam izmislio je pet godina prije toga njegov kolega Roy Clapham. Izuzetni napredak u proučavanju ekosustava napravljen je istraživanjima koje je obavio tim sa više od tisuću članova, a istraživanje se bavilo procjenama ekosustava na Zemlji. Rezultati tih istraživanja nisu bili pozitivni kako se očekivalo jer su znanstvenici zaključili da su ljudi u zadnjih pedeset godina napravili više štete u ekosustavu nego u cijeloj povijesti.